Dosada kao ekonomski neisplativa pojava

Steve Jobs je otišao. Ikona tehnološki generacije koja ima ušiven mobitel u ruku i slušalicu ubačenu u uhu non stop.

Obučen ultra jednostavno – stalno crne dolčevite i New balance tenisice, neki kao down-to earth pristup prezentacijama, seminari, knjige, tv emisije o njegovom vizionarstvu… Gdje staje vizija a počinje prokletstvo? Do koje mjere je netko vizionar i ikona, koja kap prebacuje balans na stranu izrabljivača i licemjera?
Da se iPhone radi u SAD-u bio bi skuplji, da, garantirano. Ali to je samo dio problema. Tamo upravo ne bi mogli graditi spavaone i cijele gradove radnika u tvorničkom krugu (za sada) koje bi onda mogli mobilizirati usred noći da istovaraju kamione novih sirovina i slažu do jutra jer se nekoj šačici jadova u marketinškom odjelu Applea na team buildingu sa ekipom iz odjela za dizajn sprdnulo da bi eto baš sada mogli u zadnji čas zamijeniti ekran sa nekim koji se razlikuje za 2% od prvotno predviđenog. Ne, ta operacija bi morala trajati možda čak i tjedan dan u SAD-u, što je nedopustvo u globaliziranom ultrabrzom poslovnom svijetu. Iako će horde zaluđenih fanova čekati u kampovima pred dućanima neovisno o tih nekoliko dana.
Teško je reći da samo zato što postoje vlade i države koje omogućavaju takve izrabljivačke uvjete postoje i korporacije koje to koriste. Ništa nije odvojeno i toliko pojednostavljeno, butterfly effect je ovdje prilično jak. Što više kompanija ima želju snižavati troškove i seliti u jeftine zemlje to će više siromašnih zemalja izlaz tražiti u ropstvu za šaku dolara da bi netko mogao glumiti jednostavnog mecenu koji je svijetu donio iPhone, još jednu nepotrebnu glupost (iako sam ga imao) koja će pokrenuti val konkurentskih sličnih, često boljih proizvoda, koji će zbog nove platforme pokrenuti niz novih “usluga”, stvoriti cijeli niz nedavno nepostojećih “radnih” mjesta poput programera aplikacija, igrica i sveg ostalog digitalnog smeća koje nam sve više zakrčuje život. Ne teret realne proizvodnje opipljive ali korisne robe koja se maksimalno omalovažava, potcjenjuje i seli u zemlje 3. svijeta, stvara se tržište nekih apstraktnih poslova cool klinaca koji eto rasturaju u izradi i korištenju svih mogućih aplikacije, praktički su non stop spojeni na “zabavu” u vidu cijelog seta uređaja koje nose sa sobom. Zabavu koja je u biti zaglupljivanje, zatupljivanje, stvaranje informacijskog zakrčenja i preopterećenja redundantnim i nepotrebnim sadržajima koji se promoviraju kao potrebni, in, moderni i jednostavno neizostavni ako želite biti u toku. Na taj način se sve više ljudi upućuje da se obrazuje i školuje za rad na poslovima koji se svode na tipkanje i obradu nebrojenih terabajtova beskorisnih inforamacija koji zamaskirane u razne igrice, aplikacije i tko zna što još u pozadini imaju isti engine i namjenu – reći centralnoj platformi koja ste dobna skupina, što volite, koliko radite a koliko visite na mobitelu, gdje se nalazite….to sve sortirati, analizirati, sintetizirati i naplatiti oglašivačima koji će vas ciljano zasuti reklamama za još hrpu beskorisnog smeća poput novih igrica i aplikacija, precjenjene odjeće iz Bangladeša ili junk fooda…
Poanta cijele ove razrade nije uspostavljanje teorija zavjere (iako ovo lako spada u tu kategorizaciju) već analitika onoga na što nam se život svodi ako ćemo se voditi dogmama u životu. Ovdje je riječ o poslovnoj dogmi rezanja troškova i podizanja efikasnosti i dogmi utlmativne zabave i stigmatiziranja slobodnog vremena koje se odmah proglašava dosadom i nečim čega ne bi trebalo bit jer imamo toliko aparata i sranja na kojima se možemo zabavljati. Ustvari, to nije zabava, već čisto zaglupljivanje, dok je “dosada itekao potreban dio dana jer je to vrijeme kad nam misli lutaju, mozak uspoređuje, sortira, luta, lebdi i dolazi do spontanih ili vođenih zaključaka. a to je ono što u današenjm teledirigiranom društvu baš nije potrebno jer imamo one koji su zaduženi da misle i one koji trebaju da rade i konzumiraju.

Zašto Apple kompletno ne preseli u Kinu i tamo ima i upravu, dizajnere, apsolutno sve, neka bude novi Huawei ili HTC (Taiwan), kaže svojim vjernim kupcima “Mi smo kineska kompanija” pa da znamo na čemu smo. Onda bi popušili. U eri totalne prostitucije privatnosti gdje nam kamere i programi vire praktički u šupak i gdje znamo točno u kojem selu u Siriji je neki aktivist ogorčen na vladu, mi smo šokirani , tj. mediji nam stvaraju iluziju šoka, kad se u nekom sporadičnom članku otkrije da mega kompanije izrabljuju jeftine radnike za ogromne profite. Pa ti mediji su mogli već stotine članaka na naslovnicama objaviti o svima i urušiti cijeli koncept selidbe proizvodnje u Aziju – malo patrioitizma, radikalizma, sindikalizma, protekcionizma, rasizma i taj cijeli paket bi natjerao firme da pod žestokom medijskom paljbom odustanu od selidbe i ostanu gdje jesu. Njihov profit bi ostao normalan ali ne bi bio ekstra profit. Dali je itko kada vidio usporedbu troškova rada Kina – SAD po jedinici proizvoda te troškove marketinga i logistike? Zašto je sasvim ok plaćati milijun dolara po sekundi za reklamu a nije normalno radniku dati normalnu plaću u donekle uređenoj zemlji?